|
|
23. 06. 2021.
 Dodijeljena nagrada ,,Svitanje”
Radovi dobitnika nagrade "Svitanje" za 2021. godinu
Svečano uručenje književne nagrade ,,Svitanje“ ovogodišnjim dobitnicima Biblioteka je organizovala 23. juna u čitaonici Biblioteke ,,Stevan Samardžić“. Javna ustanova Narodna biblioteka ,,Stevan Samardžić , ustanovila je nagradu ,,Svitanje“ za literarno stvaralaštvo mladih koja nosi naziv po istoimenom romanu Milke Bajić Poderegin. Nagradom se želi podstaći stvaralačko nastojanje mladih naraštaja, kao i ljubav prema knjizi i čitanju kod šire populacije u pljevaljskom kraju. Ovim se istovremeno iskazuje posebna briga o djelu Milke Bajić Poderegin kao važnom dijelu duhovnog nasleđa Pljevalja. Na Konkurs za nagradu ,,Svitanje“ za literarno stvaralaštvo mladih, prispjelo je 26 radova od 13 autora. Pravo učešća na konkurs imali su mladi stvaraoci stalno nastanjeni u opštini Pljevlja, svrstani u dvije uzrasne kategorije: mlađi uzrast do 16 godina i stariji uzrast od 16 do 25 godina, sa proznim radovima koji nijesu ranije nigdje objavljivani. Stručni žiri koji je radio u sastavu: Vladan Vučinić (predsjednik), Mila Marjanović, Žanka Rondović, Verica Popović i Nada Rondović članovi/ce, donio je Odluku da se dodijele prve nagrade u obje kategorije predviđene Konkursom. Za mlađi uzrast prvu nagradu dobila je Andreja Petrović (11 godina) učenica VI razreda OŠ ,,Ristan Pavlović“ za priču ,,Sela u mom kraju“. Za stariji uzrast prvu nagradu dobila je Branka Dromnjak, učenica IV razreda Gimnazije ,,Tanasije Pejatović”, za priču ,,Tragovi skrivene namjere“. Nagrada se sastojala od novčanog iznosa, diplome i knjiga prethodnih dobitnika nagrada naše Biblioteke: ,,Nebeska ćuprija“ Milana Bajčete i ,,Sinapse snova“ Matije Vraneša. Na ovaj način Biblioteka pruža veliku podršku mladima da se bave pisanjem a nekadašnjim dobitnicima naših nagrada da izdaju svoje prve knjige
26. 04. 2019.
Radovi dobitnika Nagrade "Svitanje" za 2019. godinu
Suzana Mazalica
Na jednoj farmi živjela je stara patka. Prije pet godina donesena je odluka da se ona na Božić skuva i pojede, jer je, prema njenim vlasnicima, već bila prestara. Međutim, vlasniku farme i njegovoj ženi je ona bila nekako simpatična i draga te su, ne usuđujući se da to priznaju, stalno odlagali taj trenutak.
„Šta nam smeta ta patka?”, „Već imamo dovoljno mesa za Božić”, „A da zakoljemo svinju?”, „Kokoška je starija” bili su izgovori iz Božića u Božić.
Patka je, uvidjevši to, postala nevjerovatno uobražena i nametljiva te, samim tim, omražena od strane drugih životinja.
„Naravno, ja ću doživjeti prirodnu smrt kao rijetko koja životinja ovde. Starija sam od svih vas i dalje nisam završila na tanjiru” reče patka jednog lijepog i sunčanog jutra, sjedeći, po običaju, na jednoj visokoj gredi. Pokušavala je da privuče pažnju ostalih životinja, ali malo ko ju je zapravo slušao. Shvativši to, patka im reče kako će im dokazati da ona, kao najvoljenija na farmi, može da radi šta želi i to bez ikakvih posljedica.
„Naravno, pošto me obožavaju, to mi daje i određenu dozu povlastica, zar ne?”, započe ona. „Recimo, mogu da kljucnem gazdaricu sljedeći put kad mi donese da jedem. Ili mogu da im kvačem pod prozorom spavaće sobe”.
„Kako da ne!”, dobaci joj mačka, koja se do prije par trenutaka izležavala na suncu ne obraćajući pažnju na bilo šta što se dešava oko nje.
„Ne vjeruješ mi?!”, upita patka uvrijeđeno.
„Naravno da ne.”, odgovori mačka kao iz topa. „Ti si patka. Najobičnija patka. To što si, nekim čudom, došla u te godine te ne čini specijalnom. Vrati se na Zemlju! Nisi ništa posebnija od drugih životinja ovde. Čak više ne nosiš ni jaja. Na kraju će te samo dobro uhraniti i, prije nego što postaneš svjesna, završićeš na tanjiru!”.
„Mačka je u pravu. Ne vidim po čemu si ti tako posebna. Uostalom, patke ljudima služe samo za ishranu. Prvo uzimaju tvoja jaja, onda pojedu i tebe. Sa druge strane, psi i mačke se ne jedu. Pas važi za čovjekovog najboljeg prijatelja i nije u obavezi raditi ništa drugo osim da čuva kuću i, ponekad, pripazi na ovce ili ode u lov sa gazdom. Ja se izležavam po čitav dan i još dobijam da jedem. To što si još živa i još nam ovdje dosađuješ ne znači da si im i najdraža”, reče pas, ne udostojivši je čak ni da izađe iz svoje kućice.
Ostale životinje pođoše njihovim primjerom pa i one počeše da zadirkuju patku. Bijesna i ponižena, patka promrlja nešto sama sebi i do kraja dana se ne obrati nikome sa farme. Očekivala je kako će joj ostali to zaboraviti, ali prevarila se. Iz dana u dan sve su je više ismijavali i ponižavali. U međuvremenu se ustalio i izraz „voljen kao patka”.
Vlasnici farme primijetiše da se nešto čudno dešava sa patkom. Kad god bi se našla u blizini drugih životinja one bi počele čudno da se ponašaju. Krave bi mukale, konji bi njištali, svinje groktale... Kao da to, samo po sebi, nije bilo dovoljno čudno, patka je i sama počela da se neobično ponaša. Više puta je kljucnula gazdaricu bez povoda, te kvakala usred noći bez razloga. U početku su se trudili da ignorišu sva ta neobična dešavanja, misleći kako će proći, ali vrlo brzo im je postalo jasno da nisu bili u pravu. Stanje na farmi je postajalo sve čudnije i čudnije. Oboma im je bilo jasno da je problem u patki, ali nikako nisu mogli da odgonetnu šta se tačno desilo. „Možda je prestara? Pošašavila sa godinama?”, upitala je žena.
„Moguće”, odgovori njen muž. „Onda znamo šta nam je činiti”. Žena bez riječi klimnu glavom.
Već idućeg dana patka je završila u loncu. Ostalim životinjama je to poslužilo kao nauk, te se nikada više nisu međusobno nadmetale.
Božica Grujičić
Više od dvadeset godina prisustvujem jednoj istoj sahrani. Bilo je, istina, trenutaka u mom životu kada sam zaboravljao na umiranje, groblje, sahrane... i uživao u razgovorima sa starim poznanikom, koga sam ubrzo potom, spletom raznih okolonosti, ispraćao na vječni počinak. Nije to običan pokojnik. Ni sahrana nije obična.
Kako je došlo do toga da se ja, Nikodim Dimić, sprijateljim sa pokojnikom, a potom ga više puta sahranjujem, ne bih umio objasniti. To je posebno čudno zbog toga što moji roditelji pokojnika nisu poznavali. Zato nisu ni odlazili na sahranu, jer nepoznatima ne idemo na ispraćaj. Moj djed Slobodan već je druga priča. On je u ranom djetinjstvu bio blizak sa pokojnikom. U to vrijeme smo svi, govorio je, znali ko je ON. I voljeli smo ga. Budio nas je u osvit zore i nakon kratkog razgovora, pozivao da u tišini porodičnog doma zajedno objedujemo. Niko nije ni pomišljao da bez njega ode na počinak, jer smo znali da nas čuva i bdije nad svakim od nas. A onda je došlo odrastanje, pa za njim i rat. Smrt, stradanja, umiranja... Brat je ustao na brata, sin na oca. Šta se, sinko, u toj sveopštoj smutnji i vrtoglavici desilo sa Njim, gdje smo ga i kako izgubili, ili je On izgubio nas, ne znam. Tek u jednom trenutku, nakon četiri godine izbjeglištva i muka, pomislili smo, prvi put do tada, da blagodat slobode koja nam je svanula, nije Njegova zasluga. I ne samo to! Povjerovali smo da je kriv za sve muke i nedaće kroz koje smo prošli. Tada smo jednoglasno odlučili da ga ubijemo. Sad, kada su sve barijere srušene, shvatili smo da nam je On jedina preostala barijera. Ubiti ga, ubiti – orilo se sa svih strana. Ubijali smo usput i one koji bi se pobunili odstupajući od jedinstvenog puta kojim se ponosna većina kretala. Sahrana je bila veličanstvena i masovna. Ali, poslušaj me Nikodime! Već naslućujem svoju sahranu. I što je ona izvjesnija, to se meni sve više čini da je ova, o kojoj ti pričam, varljivija. Pitam se jesmo li mi tada sahranili sebe ili Njega? Njega sve jasnije vidim, mene odavno nema.
Iako je djed Slobodan učestvovao u tom sveopštem sahranjivanju, nekako me je više od svih približio Njemu. Probudio je moju radoznalost. Čitao sam sve što mi je ruku dopanulo, istraživao, slušao, proučavao. Njegova riječ i riječ o Njemu. Znao sam da to nije sve, da još duboko plivam u sopstvenom neznanju. A onda se u ovaj kraj doselio otac Sava. Bio je to drugi presudni momenat u mom odrastanju. Sava je, pronicljivošću iskusnog duhovnika, osjetio šta se krije iza mojih sve učestalijih pitanja. Nekako nenametljivo, gotovo slučajno, postao mi je učitelj. O, kako sam mu se divio i koliko mu zavidio! Činilo mi se da Njega Sava lično poznaje. Zato sam postao čest gost Savinog doma. U jednom momentu sam pomislio da On u Savi boravi. Napokon sam se okuražio da priznam svoje slutnje. Plašio sam se da će me ismijati i reći da ništa nisam shvatio, da je On uvijek visoko i daleko i da je suludo pomisliti da živi u nekom čovjeku. Na moje iznenađenje, Sava se blago nasmija, potapša me po ramenu i nakon kraćeg zastoja, pokuša da razmakne veo tajne. Dobro si primijetio Nino, sine! Da, vidio si ga u meni. Tu je on. Uvijek živ. Koliko će i kako živjeti, zavisi jedino od mene. Ali, ne živi on samo u meni. Ja ga, recimo, jasno vidim u tvom radoznalom djetinjem pogledu, u tvom iskrenom pitanju, u tvojoj spremnosti da pomogneš sebi i drugome. I ne samo u tebi! Vidim ga u svakom čovjeku koga sretnem. On postoji, makar zatrpan talogom nezadovoljstva, čak i u onima koji ga ne vide. Čitao si o Njegovom sinu, o stradanju na Golgoti, ali i o veličanstvenom vaskrsenju. Sve znaš. Ne znaš jedino da je svako od nas Njegovo dijete i da golgotska muka na koju nailazimo ima svoju svrhu. Treba se i na njoj zahvaljivati, podjednako kao na drugim darovima života. U tom mi se trenu učinilo da sam dotakao suštinu, da sve znam. Ali, moja radost trajala je koliko i Savin boravak u našoj parohiji. Pronijela se priča da eparhijsko rukovodstvo nije zadovoljno Savom. Mnogo je vremena, kažu, provodio sa dokonim narodom, a vrlo malo radio na uređivanju, ukrašavanju i ekonomskom jačanju Doma.
Na Savino mjesto došao je otac Vlastoljub. Otresit, otmen, uspravan, snalažljiv i spretan, ali prilično dalek i hladan. Pokušavao sam da mu se približim, nije da nisam, ali sam pri sudaru sa užurbanim pogledom uvijek zaposlenog oca, shvatao da ne vidi u meni ono što je otac Sava vidio. On me je, ipak, naučio nečemu važnom. Nisam taj nauk dugo mogao progutati. Shvatio sam da postoje različiti vidovi sahrane, kao i različiti putevi koji vode ka njoj. Ponekad se čin ubistva, sprovoda i sahrane obavlja na najuzvišenijem mjestu, sa najboljim namjerama, zbog Njegovog imena i u ime Njegovo. Bježao sam od ovakvih misli. Ubjeđivao sam sebe da je otac Vlastoljub mnogo učinio da ukrasi i do samog neba podigne Njegov dom. Sve oko mene išlo je u prilog takvom stavu, ali ništa u meni nije. Dom je mirisao na raskoš i sjaj. Mila lica sa zidova sinula su u svoj svojoj ljepoti. Nov zvonik, koji je koštao čitavo malo bogatstvo, imao je poseban zvuk. No, meni se činilo da to nije bila omama veličanstvenošću domaćina, već njegovog zdanja. Domaćin je isti i u onoj jednostavnoj crkvici i u ovom velelepnom zdanju. Vremenom su se i gosti izmijenili. U moderno zdanje dolazili su mnogo otmeniji, ugledniji, viđeniji... Otac je prema njima bio posebno srdačan. Nisu žalili da pokrenu sve svoje veze i novac kako bi Vlastoljub duže ostao na ovom mjestu. Kada je, tokom jedne nedjeljne liturgije, pročitao čuvene riječi iz Jevanđelja po Mateju kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste, imao sam osjećaj da svi dišemo jednom dušom tražeći pogledom te „najmanje“ željni da im „učinimo“. Izlazili smo srca punog ljubavi i dobročinstva iz hrama. I gle, baš u tom trenu, neka siromašna parohijanka se uputi prema ocu Vlastoljubu tražeći pomoć. Moguće da nije izabrala najbolji momenat, jer su sa njim bili najveći opštinski zvaničnici, tek on joj odsječno pokaza rukom gdje je izlaz iz porte. Zažmurio sam, prizivajući u mislima oca Savu i njegove savjete, ali uzalud. Šta se sa mnom desilo u tom trenu? Nošen sumornim razmišljanjima, nisam ni primijetio ispruženu ruku siromašne parohijanke. Prošao sam pored nje, ogorčen na onoga ko je u mojim očima pripremao čin sahrane, ali duboko nesvjestan sebe. Neću da budem jedan od njih, uporno sam ponavljao. Ja tim putem ne idem! A išao sam! Izbjegavao sam sve hramove, odbacio Riječ, mudrovao o sveopštem padu i klonuću i tragao za onim, davno izgubljenim mjestom iz snova. Mjesto još uvijek nijesam našao, ali san mi je došao jedne noći.
Da li pod uticajem knjiga koje sam tih dana intenzivno čitao u svojim nastojanjima da pronađem smisao, ili pod uticajem nečije dublje promisli, tek našao sam se te noći u 11. vijeku. Kao što se samo u snu dešava, ja nisam bio ja, već mali vojnik Svetog rimskog carstva – Artur. Osloboditi Hristov grob, osloboditi Hristov grob... Osloboditi! Što sad Arture o strahu razmišljaš? A ne! Neće te ništa uplašiti! Zove te ON, zove te sveti Jerusalim. Još samo malo! Sve dok Njega pred sobom vidim, neću klonuti. Ta vijest o pljačkama i zločinima usput učinjenim, ne može biti istina. Ova hrana koju sam danas jeo, zar je i ona plod pljačke velikih Hristvih vojnika? Da sam znao, ne bih ni zalogaj uzeo. Ali, već nema sumnje. Otimamo da bismo dobili! I više od toga. Izdao nas je naš vođa Aleksije! Iza sebe ostavljamo krvave tragove, dok on vodi pregovore sa onima protiv kojih nas je uputio. Mrzim ih sve! Mrzim ovu izdaju, još jaču od one koja je prije deset vijekova učinjena u istom tom Jerusalimu! Mrzim!!!! Ništa mi nismo bolji od tadašnjih Hristovih dželata! Neeeee... Neee... Ne, Arture, ne Nikodime!!!! Oprosti im jer ne znaju šta čine! Ko mi to govori? Odakle su mi ove riječi poznate? I kome se obraća? Nikodimu ili Arturu? Ne čuvaš ti Njega ni u jednom svetom gradu, nigdje, do u sebi samom. Ako ga tu od smrti ne sačuvaš, ni sva vojska ovoga svijeta ne može mu pomoći! Ni Njemu, ni tebi! Sahrana će biti neizbježna, iako pokojnik ne može biti sahranjen. Ali može biti razapinjan, može biti sahranjivan. On će vaskrsnuti i bez tebe. Ti bez njega nećeš!
Probudio sam se okupan znojem. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se oporavim i shvatim da sam ove noći bio u drugom vremenu, u drugoj ličnosti, na drugom mjestu, na drugačijem putu. Pa opet, to je ovaj isti put kojim idem dvadeset godina. To su putevi kojima se koračalo s kraja jedne i početka nove ere. Svi smo tu: fariseji i carinici, dobri pastiri i loši pastiri, učitelji i učenici, oni kojima su ruke do laktova krvave i oni koji ruke peru, milostivi Samarićani i zabludjele ovčice, kamenovani i oni koji kamenuju... i sa svima nama On. Uvijek i svuda On. A mislio sam da su ga sahranili oni. I ko su uopšte oni? Niko drugi do ja, ovaj isti grešni Nikodim čije oči grčevito tragaju za tuđim zlodjelima. A sahrana je zapravo počela u meni. Kao i vaskrsenje!
24. 04. 2019.
Na Svjetski dan knjige i autorskih prava dodijeljena nagrada ,,Svitanje“
Povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, kao značajnog datuma koji je organizacija UNESCO ustanovila na svojoj konferenciji u Parizu 1995. godine, Biblioteka je priredila književno veče na kome je predstavljen roman ,,Dokleanka“, autora prof. Dejana Vukovića. O romanu je govorio književnik i književni kritičar prof. Borislav Jovanović. U svečanom dijelu ove večeri Biblioteka je po sedmi put dodijelila književnu nagradu ,,Svitanje“ namijenjenu mladim stvaraocima pljevaljskog kraja, koja se sastoji od novčane nagrade, diplome i knjige ,,Sabrani radovi“ Stevana Samardžića. Odluku o dodjeli nagrade ,,Svitanje“ donio je stručni žiri koji je radio u sastavu: Milorad Joknić, predsjednik, Nevena Borović, Dragan Paldrmić, Bojana Radanović i Marija Knežević, članovi. Nagrada je dodijeljena u obje kategorije predviđene Konkursom.
Za mlađi uzrast prvu nagradu dobila je Suzana Mazalica, učenica IX razreda OŠ ,,Salko Aljković“, za priču ,,Božićna patka“. Za stariji uzrast prvu nagradu dobila je Božica Grujičić, studentkinja Filozofskog fakulteta u Nikšiću, za priču ,,Božija sahrana“. Nagrađeni radovi biće objavljeni na našem sajtu kao i u ,,Ljetopisu“ Biblioteke.
11. 04. 2019.
Dodijeljena nagrada „SVITANJE“
Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“ je ove godine po sedmi put dodijelila nagradu „Svitanje“. Nakon što je razmotrio pristigle radove, kojih je bilo 28 od 14 autora, stručni žiri u sastavu Milorad Joknić (predsjednik), Nevena Borović, Dragan Paldrmić, Bojana Radanović i Marija Knežević, dodijelio je nagradu u obje kategorije predviđene Konkursom. U konkurenciji mlađeg uzrasta nagrada je dodijeljena Suzani Mazalici (14 godina), učenici 9. razreda OŠ ,,Salko Aljković“ za priču ,,Božićna patka“, dok je u konkurenciji starijih učesnika nagrađena Božica Grujičić, dvadesetjednogodišnja studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, za priču ,,Božija sahrana“.
Svečano uručenje novčane nagrade, diplome i knjige ,,Sabrani radovi“ Stevana Samardžića, dobitnicima će biti uručene 23. aprila na ,,Svjetski dan knjige i autorskih prava“. Kao i do sada, nagrađeni radovi biće objavljeni na našem veb sajtu i u ,,Ljetopisu“ Biblioteke. Na ovaj način Biblioteka motiviše mlade i podržava ih da se bave literarnim stvaranjem.
07. 02. 2019.
KONKURS ZA KNJIŽEVNU NAGRADU „SVITANJE“
Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“ iz Pljevalja raspisuje
VII KONKURS
za dodjelu nagrade „Svitanje“
namijenjenu proznom književnom stvaralaštvu mladih
Pravo učešća na Konkursu imaju mladi stvaraoci stalno nastanjeni u opštini Pljevlja, svrstani u dvije uzrasne kategorije:
- uzrast do 16 godina;
- uzrast od 16 do 25 godina.
• Na Konkursu se može učestvovati sa proznim radovima - najmanje dva, obima do dvije kucane stranice (font 12).
• Konkuriše se sa radovima koji ranije nijesu publikovani.
• Radovi se dostavljaju u štampanoj formi potpisani šifrom (ista šifra za radove jednog autora). U manjoj zatvorenoj koverti dati razrešenje šifre, broj telefona i adresu. Sve staviti u veću kovertu sa preciznom naznakom o uzrastu (tačan broj godina učesnika Konkursa omogućava objektivniju ocjenu radova). Koverte moraju biti zapečaćene i potpisane šifrom. Na koverti treba da stoji naznaka o namjeni: Za nagradu „Svitanje“2019.
• Radovi se dostavljaju poštom, na adresu: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“, 84210 Pljevlja, Trg 13. jul, poštanski fah 34.
Konkurs će biti otvoren od dana objavljivanja na sajtu Biblioteke i u štampanim medijima do 31. marta 2019. godine. Radove prispjele na Konkurs ocjenjivaće stručni žiri koji je imenovao Savjet Biblioteke.
Novčanom nagradom i diplomom nagradiće se po jedan prozni rad u svakoj uzrasnoj grupi.
Nagrađeni radovi biće objavljeni u „Ljetopisu“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, kao i na sajtu Biblioteke.
08. 05. 2017.
Radovi dobitnika Nagrade "Svitanje" za 2017. godinu
Sofija Milić
One su svjedočanstvo jednog vremena. Na njima je ispisana sva muka seljačka. U njima stanuje umijeće i mudrost života.
Neumorne su. Prkose godinama. Ogrubjele, ispucale, čvornovate, liče na borovu koru. Dok ih gledam, riječi su suvišne. Govore više od hiljadu riječi. One su prale i ribale, kopale, orale, sijale i plijevile, grebenale, prele, plele, tkale, vodu nosile. Te ruke su muzle, sirile, kuvale, mijesile, hranile, plastile, kuću gradile. U temelje kuće sebe su ugradile. Uvijek su vrata otvarale, dočekivale, sretale i pratile. Raširene, pružene, srdačne i otvorene. Nikad skrštene, uvijek su pošteno radile i kuću tekle. One su komad hljeba davale i na pravi put okretale. Za sve to, nagradu ni penziju nijesu tražile.
Čvrsto su konce držale i nikad, baš nikad, za tuđim nijesu posegle. Od surove prirode čupale, pa djeci svojoj prinosile. Te ruke me i danas najnježnije maze i svaku muku mi odnose. Čiste. Prečiste. Zlatne. Takvih danas nema. Željela bih, kada bih umjela, da im napišem pjesmu. Ali znam da ta pjesma ne može biti lijepa kao ona koju su ruke sebi ispjevale svojim djelom. A djela govore više od riječi.
Današnje su nekako krhke, bledunjave, nalickane, slabašne, mirišljave, a opet nečiste. Ništa od navedenog one ne rade, pa su pomalo zakržljale, liče na nekakva pomagala.
Te čiste, prečiste ruke su ruke moje kraljice, bake. Ona je moj idol, moj uzor, moj još uvijek nepročitani roman u više tomova. Osjećam se veoma bogatom i ponosnom što u nasljeđe dobijam nešto što se ne može kupiti, a što je vrednije od svakog blaga: čiste ruke moje bake. To je amajlija koju ne smijem okaljati.
Sofija Dakić
Sat među slikama oslikava svitanja
Dnevna soba, kad ono – noć. Ha! Kakva kosmička lakrdija i paradoksalna slučajnost! Još jedan ispraćaj za još jedan petak. Idealna scena za novu reprizu melodije koja uslijedi svaki put kada mjesec preuzme mikrofon. Igra mi se! Još samo četiri sata dok ne bude četiri sata, i zašto pobogu reći da je sad ponoć, kad je to lakše, a ovo prvo bespotrebno komplikovanje? Klonim se jednostavnih stvari, možda jer se stidim da priznam da ih zapravo ne razumijem. Ali, ne stidim se već odavno toga što rasipam riječi u vazduh, ljudski jezik mi je dovoljno stran da mi bude beskrajno zanimljiv, a ovdje se ionako nemam čime drugo igrati. Meni obično ovo vrijeme dok se Sunce bavi nekim drugim, tuđim meridijanima, prođe u samoći. Pričam svoju priču u ritmičnim zvučnim talasima, a tišina ih samo guta i ne progovara ništa iz mraka, tako tipično za nju...
Bar me je naučila da prevaziđem strah od samoće, kao i da prevaziđem i nju samu. Shvatio sam da tišina postoji samo kada joj ja dam prostora za to, pa je bez žurbe, kao neko pakosno derište, zadirkujem svojim otkucajima. Volim je podsjećati na to da njena egzistencija zavisi samo od strpljenja onih sposobnih da proizvedu zvuk. Plašim se nekad da sam prema njoj možda suviše drzak i naporan, i da nisam dovoljno maštovit, ali mirim se sa tim da nikad neću znati za bolje. Možda i nije do mene, samo su nam preniska raspoloživa sredstva, dok god smo zatočeni u ova četiri zida. Ali, ne krivim ni zidove. Kad smo već kod njih, mogu vam reći da se fino slažemo. Ja nisam dovoljno glasan da napravim eho, tako da nikad ne odbijaju išta što kažem, već mi kao prave potporne strukture, uvijek daju podršku u svemu. Izuzevši zemljotrese i bombardovanja, zidovi nikad ne mrdaju, niti igdje žure. Ne žurim ni ja, dok god radim ispravno, al' njima svaka čast, kako stoje ravnodušno nepomični. Pravi stoici u ovom burnom dvadeset prvom stoljeću,punom grandiozno mizernih političkih previranja i turbulentnih klišea iz ličnih života stanara ove zgrade. Zidovi samo ćute, zaljubljeno obgrljeni oko svoje armature, i kojekakvih vodovodnih cijevi, elektro i telefonskih žica kojima putuju ćaskanja, pregovori, svađe, i uzdasi, i sve ostale obične stvari.
Nerazdvojni smo tandem, zidovi i ja. Danju se volim diviti razigranim bojama sa tapeta i slika koje su na njima. Ograničen sam, priznajem. Mogu vidjeti samo tri zida, kao što ljudi mogu percipirati samo tri dimenzije, dok im vrijeme, ona četvrta, uvijek ostaje van domašaja. Zanimljivo je da su me upravo zbog toga i izmislili, i da tu, na tom svom četvrtom zidu, računajući nalijevo od onog na kome su vrata, stojim obješen o ekser, dok iza sebe krijem oreol-krug na tapetama, dio očuvan i pošteđen dima, prašine i sunčevih zraka. Moj zlatni krug, moje jedino umjetničko djelo koje nikada nisam ni vidio. Kako onda znam da je tu? Ne znam sa sigurnošću, ali gledao sam kad ljudi skidaju neke slike da očiste prašinu i paučinu sa njih, tad se vidjelo da su čak i one slike koje su u sobu stigle nakon mene, uspjele da ostave trag svog postojanja na zidu. Smatram da, kao veteran ove sobe, mogu sebi priuštiti da slutim i vjerujem, da sam stvorio bar nešto. Malo im zavidim i u tom pogledu; sve su te slike daleko impresivnije od tragova iza njih, a moje djelo je, pretpostavljam, samo otisak mog oblika, dakle, samo običan krug. I na stranu estetski kriterijumi i sirimaštvo geometrijskih oblika, ja sam ipak ponosan. Ovo, zapravo, uopšte nije loše za jedan sasvim običan sat.
Mada, nekad pomislim da uopšte i nije do same umjetnosti, već doslovno do toga da sam samo očajnički htio da ostavim bar neki vidljiv trag u fizičkoj realnosti. Da bar nešto konkretno mogu da kažem o samome sebi, prostim jezikom. Moja je funkcija u domenu apstraktnog. Čak ni sam nisam siguran da li ja to mjerim ili kazujem vrijeme. Bilo kako bilo, znam da su mi za to dali tri kazaljke. Svima je ista putanja, a drugačiji put. Jedna je crvena , a dvije su crne. Poznata priča. Prva je spora i konzervativna, pravi se glavna jer je ona ta što kazuje sate. Negoduje drugoj kazaljki i potcjenjuje vrijednost njenih koraka, zato što su manji i ishitreniji. Vjerovatno joj zavidi na brzini i malo manjoj odgovornosti koju nosi. A ova je prestigne i prevaziđe već toliko puta na dan, iako u biti kazuje isto, možda i ne uviđajući sasvim da je samo dio cjeline. Poziva se na veću preciznost, brzinu, veličinu i vitkiju formu. Sekundara je tu prava misterija. Čini mi se nekad da ljudi ne bi ni primijetili da je nestane, djeluje nekako nebitno, dok god nešto ne dođe u pitanje sekundi. Ali ona je ta koja pravi zvuk u satnom mehanizmu, ona je ta što donosi pjesmu. Crvena kao krv, samo ide brzo i veselo svojim putem, prestižući obje crne kazaljke, podsjećajući ih na isfragmentisanost i povezanost svega, na proporciju sekundi i minuta, i minuta i sati. Bez obzira na taj prividni sklad, plašim se da sebe možda najmanje poznajem, i da je sve što mogu reći na tu temu samo gomila poluistina i detaljima pretrpanih a opet nedovršenih priča. Eto, znam na primjer da sam iz Kine, ali avaj, kolika je to zemlja, ne sjećam se tačnog porijekla. Baterije su mi tek naknadno stavljene, a svoju fabriku sam do tad bio već sasvim zaboravio. Znam i da me je prije dvije decenije kupio i postavio nedan naizgled srdit, a zapravo srdačan djed, čija udovica sad izdaje ovaj stan studentima. Neki su drugi brendovi zamijenili dobro mi poznat miris dima mekog „pointa“. Više ni nje nema, dugo je samovala, sad je kod djece, valjda. Znala je ranije doći po kiriju, al' poslednjih mjeseci joj samo ćerku viđam, počeo sam se polako brinuti. Dragi su mi to ljudi, pružili su mi dom, a sad su bolan dokaz da godine idu. Na svu sreću, zanimljivo mi je posmatrati i ovu novu omladinu što mi se vrzma po stanu. Mojih su godina i svačega se uz njih naslušam. Katkad u dnevnoj sobi pijani doćekaju ili mamurni prespavaju zoru, baš na tom kauču sa kog bi starci nekad gledali dnevnik na maksimalno pojačanom televizoru. Novi klinci, lično za mene, imaju spremljene cijele lepeze pogleda, od uspaničenih, preko blijedih i praznih, do ushićenih, zavisno od toga da li kasne, ili se dosađuju, ili nekog očekuju... Ja ih nekad malo provociram svojim kuckanjem, i vječitim podsjećanjem da i njima vrijeme ide, ali mislim da me ipak poštuju, dosta sam im koristan. Ljudi, naučio sam, uglavnom po praktičnoj koristi mjere vrijednosti stvari. I drugih ljudi. Zato me umjetnost kao izuzetak tom pravilu, još više fascinira. Moja prva sjećanja na ovu sobu su moje impresije susjednih slika i fotografija, pejzaža, portreta, boja, oblika i raznolikih ramova. Svaka slika ima svoj zvuk, a i te kako ima svoju priču. U jednom danu sam, zahvaljujući njima, prvi put vidio i more i šumu, i ikone i ljude, istorijske momente, i surealne prikaze ljudskih emocija. Tako sam vremenom i naučio da ih razumijem. I slike i ljude. Tako sam počeo i da ih volim.
Dug je to bio put. Ljudima sam prvo bio zahvalan što su me stvorili, a onda sam shvatio da možda ipak treba da ih mrzim jer su me prokleli egzistencijom. Sa slikama me je to prvo povezivalo, i one i ja smo ljudski proizvodi, ali one su osuđene na ljepšu stranu postojanja, pa im se od početka divim i zavidim. Ja eto postojim samo da bih bio koristan, da olakšam ljudima da ukalupe neshvatljivo, i izmjere nepojmljivo, da potpomognem civilizacijskim deluzijama i iluzijama kontrole nad kosmičkim tokovima. Postojim iz čiste arbitrarnosti, funkcija mi je sva suština, i nema tu nekog velikog prostora za maštovitost. Smetalo mi je to, proveo sam godine zavideći slikama na tome. Plašio sam se da sam manje zanimljiv naspram njih. Bio sam hirovit u mlađim danima, jednom čak i iz samog revolta prestao da radim ispravno. Ali taj samoizazavani kvar je bio i te kako stvaran. Sad tekshvatam obim zahvalnosti koju treba da gajim prema starcima koji su mi dali drugu šansu i odnijeli me kod sajdžije na popravku. Posle toga sam prestao biti toliko kivan na ograničenost sopstvenih mogućnosti, tek tad sam ih zapravo i uvidio, bar djelimično. Zavist i dalje nije istinski jenjavala, pa sam u odbrani, iako me nikad nisu napale, pribjegavao aroganciji. Znao sam se namjerno bahato hvaliti time kako sam jedini koji tu na ovim zidovima nešto zapravo radi..., a onda je starica na susjedni zid okačila kalendar. I to još onaj fotografski! Tad sam prvi put pao u depresiju. To meje potpuno zbunilo, dobio sam estetski superiornog konkurenta i još shvatio da su meni na zadatak povjerili manje segmente vremena, kao da sam manje sposoban. Shvatio sam tad i da sam zapravo dio nečeg većeg. Cijeli moj radni dan bi prošao, a on bi stajao nepomičan, a nakon trideset takvih, on bi promijenio fotografiju. Zavidio sam mu i na tome, jer ja uvijek radim istu stvar, ali napokon, nakon dvanaest takvih ciklusa, on bi bio bačen i smijenjen novim, a ja bih opstajao na svom tronu, ujedno i skromniji, ali i sigurniji sam u sebe, sa malo jasnijom vizijom univerzuma i ljudskog načina funkcionisanja. Mnogo toga sam naučio od ljudi. Jednom sam se čak i zaljubio. Nedavno sam po prvi put, i to samo nakratko, vidio uživo stoni digitalni sat. To staklo i trepteće zelene cifre, ta futuristička elegancija, obarala me je sa eksera. Bili smo tako različiti, a postojali sa istom svrhom, govorili istim jezikom, samo pisali različitim pismom. Ubrzo je digitalni sat odnijet u jednu od spavaćih soba, jer zašto bi iko držao dva identično podešena sata, na metar jedan od drugog? Ljubav, koliko jaka, toliko i efemerna, došla i otišla, kao da je nije ni bilo. I premda nekad čujem zvuk alarma iz susjedne sobe, znam da nije namijenjeno meni. Ja nemam za šta da ustajem i kuda da idem, sem ukrug. Ljubav možda nije ni za ljude, a kamoli za satove. Mada, ja ću, barem iz revolta, uvijek bar nešto voljeti. Za mene je sve postalo umjetnost, ne više samo one slike. Ne više samo slika izlaska sunca, već i sam izlazak, dok ga uživo gledam. Sve boje i oblici, tonovi i priče, ljudske riječi i mimika. Jutarnji program na radiju, i moj jutarnji program uživo, dok gledam i slušam njihove šaljive prepirke za vrijeme doručka. Prijateljstvo, ljubav, strast, tuga i bijes. Brojevi i zakoni fizike. Zvuk mojih sopstvenih otkucaja, zvuk studentkinje koja kuca nešto na tastaturi. Binarni kodovi, virtuelni svijet. Živa bića, žive manifestacije DNK kodova i sve silne njihove priče, i fascinantne vijesti o planeti Zemlji koje čujem preko televizije. Ma i sam taj televizor; žice, i staklo, i metal, i sve. I raskošni prolazni kalendari, i moj nikad prežaljeni digitalni sat, sve je to umjetnost. Sama činjenica da išta uopšte i postoji, da je pokazalo umijeće postojanja.
Možda ja ipak želim svoj zlatni krug radi njega samog! Svoj beskorisni krug koji će nestati čim novi vlasnici ostružu tapete, ali nije li lijepo što je bar u jednom malom i kratkom komadu vremena i prostora i on postojao, bilo to mojom zaslugom ili ne? Neke stvari za ljude imaju samo upotrebnu vrijednost. Za mene ništa nema upotrebnu vrijednost. Ja sam samo običan sat, nemam ni noge ni ruke i za mene je sve umjetnost jer sa u svemu počeo nalaziti nešto vrijedno divljenja. Dugo mi je trebalo. Cijelih 7474 dana, to su 7474 dvostruka kruga moje glavne kazaljke, da ne pominjem tek druge dvije. Pitam se još koliko krugova je ostalo u meni. Znam da u jednom trenutku i ja moram stati, da više neće biti do baterija, već do mene samog. I znam da će i posle mene biti satova, i sunčanih, i pješčanih, i digitalnih, i ko zna još kakvih, ali nikad više jedan baš ovakav.
Da mogu da biram, volio bih da se to desi ujutru, taman da uhvatim bar i taj poslednji izlazak. I da se desi u šest sati, iz čisto estetskih razloga, da i u smrti ostanem dosledan svojoj ljubavi. Da ostanem zakočen kada su moje kazaljke na suprotnim krajevima, napokon pomirene u svojim suprotnostima, dok čine savršenu liniju, moj glavni meridijan, moju osu postojanja koja me cijepa na pola. Neke stvari, kao život i smrt, i ljudi i satova, samo su pitanje sekundi. Sekundara zato neka vršlja slobodno, jer gdje god da zapadne, biće lijep detalj. Prvo će po njoj da primijete da to više nisam ja. Možda će me neko odmah skinuti sa zida. Tako bi moj krug na tapeti, moj pečat i dokaz postojanja, mogao pozdraviti nadolazeće Sunce, po kom je i modelovan.
Volio bih da se to dogodi u svitanje.
Milan Bajčeta
Možda bih i otišao odavde, prijatelju. U kofer spakovao samo sjećanja i sa litice ukrao jedan kamen. Privio bih ga na srce, da stijena stijenu grije i otišao negdje u tuđi svijet. Gladne su ovdje godine i dani sumorni. Život između sive ulice i šarenog ekrana. Raspeće između stare prašnjave knjige i ovog pokretnog strašila. Ovdje nas još uvijek bombarduju. U miru. Tiho i lagano. Uskomešala su se sva strašila zemaljska, pa hode nekud novim putem. Ako se snađeš, snađeš. Il' otimaš, il' bježiš od otimačine u kutije, u imaginarnu stvarnost. Il'preko, u kasapnicu duše. Izbor je jednostavan. Živjećeš ovdje kao rob i umrijeti kao takav il' ćeš pobjeći i umrijeti tamo, od tuge. Kanih se da skupim još ovo malo mlade snage i dignem ruke od svega. Od znanja koje mi ne daju, od posla kojeg nemam, od ideala davno zakopanih, od podjela davno rođenih. Bježao bih od drugih, ali najprije od sebe. Najrađe bih sabio sve snove, umotao ih u stare knjige na kojima sam odrastao i bacio u ovu rijeku da ih talasi burne istorije pomiješaju sa smećem koje ovuda već odavno pliva. Tako ti je to, rođeni, kad ti pamet popiju sateliti TV stanica. Kad ti knjige starostavne zamijeni novi kliše vulgarnosti. Kad ti plašt poretka novog ubije sve staro. Kad onaj koji vrijedi završi na trotoaru, a onaj koji je zalutao, nabasa na fotelju. I šta bih ja tražio ovuda više. Juče gledam na onom šarenom kanalu, kažu „Dobro je ovdje“. A ja se danima pitam odakle li izvještavaju, No, potom vele, bolje je tamo. I ja riješio, brate, idem kako šareni savjetuju, za boljim. Ono što sam čitao „okači mačku na rep“. Gusle na zid, ikonu sa sobom, pa u svijet. I izuću se na granici, da ni cipele stare u novu zemlju ne unesem. Dušu ću ostaviti ovdje jer mi tamo neće trebati. Tamo je ne priznaju, samo ti ruke cijene. Danas u vijestima prikazaše njihove fabrike. Uzdahnu tata, pa kaže da je i on poznavao jednu takvu, a ja mu se sočno nasmijah. Nikad on nije išao tako daleko. Ovdje je radio. Kazivao mi je jednom, tamo u onoj raspaloj hali što svak od nje zazire. Dva puta je veća od ove fabrike tamo preko grane, ali je u korov zarasla, rasturena i pokradena. A ono je čudo. Dobio sam neopisivu da radni vijek provedem u tako radnom kolektivu. Kažu, rade po dvanaest sati, a plata, k’o pola našeg imanja. Taman se noć odaljila, ja legao na jastuk da pije puta odmorim. Sve se stišalo, samo jecaj odnekud odliježe. Eh, majka. Plače otkad riješih da se gubim iz ove prćije. Okrenuh se na drugu stranu, a u glavi mi Miličina slika. Još mi se obraz rumeni od njenog šamara. Sastavi me juče, čulo se kroz cio grad koliko me odvalila. Nazva me izdajnikom i ode. I bio sam ja siguran da ću i tamo naći neku lijepu, mladu, no mi sjećanja ne daju da je se okanem. U glavi mi se stalno vrti ona Dučućeva „Pesma ženi“, premda sam petnaest dana učio Anabel Li, i to na engleskom, ne bi li i tamo kojoj prići mogao. Ako vole rad, valjda vole i poeziju. Pred zoru sam usnio crkvu. Nećeš mi vjerovati, življeg sna nisam nikada imao. Neko zvoni sa zvonika, a sveštenik stoji ispred vrata i gleda me, onako suznim očima. A on me i krstio. Još ni progovorio nisam, a on me krstom osjeni i ikonu mi svetog Save dade. Pokušah da mu kažem da je i tamo Bog, ali mi suza ne dade avaz da izvežem. Oko njega se jedan do drugog postrojili velikani. Istinu ti pričam, brate, i Miloš, i Lazar, i Dušan... I sveti Sava na čelu. I Tesla s njima, isti kao sa slike u onom kabinetu elektronike. I sveti Nikolaj, i Dučić, i mnogi drugi. Šantić skinuo šešir sa glave, metn'o ga na srce, pa kao da me doziva, recituje „Ostajte ovdje“. A ja plačem, kao dijete. Probudi me jecaj. Ustadoh i prekrstih se. Već sunce provirilo iza vinograda što smo ga ja i otac sadili lani, a ja se požurih obući, da prije pijetlova napustim selo. Zbog majke mi je najviše. Isplakaće rijeku za mnom i ona i otac. Iskupiće se svi, pa ne bih da mi novi život utru suzama. Ne bih da se sjećam uplakana lika Miličina, ni uvojaka onih uvijenih u suze. U torbu stavio malo odjeće, ikonu svetoga Jovana, moje krsne slave, i svetog Save, zaštitnika moga, pa pošao „trbuhom za kruhom“. Izvukoh se iz kuće i brže-bolje se popeh na brdo, kad tamo, brate, stiže me život. Bog naredi, puče mi pred očima grad utopljen u maglu koju vjetar tjeraše nijemo i vrijedno. Okrenuh se unazad, a oko mene livade. Jesenja trava pokvašena rosom, vrtovi i šuma. Probudiše mi sjećanje i mladost i snagu. I vjetar je šaputao: „Ostani“. Ona rosa mi se zalijepila na cipele, pa mi ni da koraknem ne da. Magla mi na srcu stoji. Hiljade u gradu spavaju i guše se, a ja bih u svijet. Zažari se svijetlo na mojoj kući. Ustala majka izgleda, al' ne čujem glasa nikakvog. Kao nikad do tad odliježe zvono sa zvonika. Brzo se prekrstih, grešan. Pomislih uranio čtec, kad ono, ona ista slika sna mog. Sva mi se istorija igrala pred očima. Sve ono što su nam đedovi uz gusle pjevali, vidio sam, kao što tebe gledam. Ne izdržaše koljena. Padoh na zemlju i uhvatih je šakama. Svježa i mokra skupi se u mom dlanu. Snage mi ponestade. Skupih je tek toliko da grumen prinesem usnama. Cjelivah ga i šapnuh mu: „Ne dam te!“, pa ga opet vratih na ono isto mjesto. Pogledah u nebo i prekrstih se. Volim te!
Odliježe u zori plačan ženski glas. U spavaćici, kao vila, trčala je preko doline hitro ka brdu na kome sam stajao. „Ne ostavljaj me, sa tobom ću kud god ti stopa!“, odjekivalo je selo. A meni osmijeh ozari lice. Dotrča i sruči mi se u naručje. Ja je onako podigoh uvis, ka nebu, laku kao pero, kao onaj grumen zemlje što malo prije cjelivah i vratih na tlo. „Ne dam te!“, prolomi se iz grla mog tri puta. K’o kajanje, k’o zakletva, k’o zavjet! Torbu na rame, Milicu u naručje, pa kući. Pred vrata istrčala majka, plače od sreće. Jeca jače nego sinoć. A otac s puškom preko prozora triput pozdravi zoru. Ja ostadoh! Možda bih i otišao odavde, prijatelju, da ne naučih jednu istinu. Tamo bih izgubio sve. Ovdje sve imam. Dobio bih novac, a njega imam već ovdje. Na polju svom, u zemlji mokroj i plodnoj i svetoj, mojoj njivi svetosavskoj! I onu fabriku tu imam. Iz pepela je dići moramo, jer nam je iz pepela i očevi izgradiše. Kamen stijeni moramo vratiti, a obraz čovjeku. Očistiti knjige stare od prašine, a glave od taštine. Ikone na zid staviti, a gusle uzeti u ruke. Izgasiti tlevizore i upaliti mozgove. Ovdje imam braću moju, pod onom maglom zaspalu i pepelom zasutu. Za naše dobro dići vjetrove uma sopstvenog da se magle nerado podignu sa zemlje ove plodne. Da se na njima poštenje primi i ploda poda. Da sine ova zublja svetosavska zarad budućih pokoljenja!
31.03.2017.
KONKURS ZA KNJIŽEVNU NAGRADU „SVITANJE“
Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“ iz Pljevalja raspisuje
VI KONKURS
za dodjelu nagrade „Svitanje“
namijenjenu proznom književnom stvaralaštvu mladih
Pravo učešća na Konkursu imaju mladi stvaraoci stalno nastanjeni u opštini Pljevlja, svrstani u dvije uzrasne kategorije:
- uzrast do 16 godina;
- uzrast od 16 do 25 godina.
• Na Konkursu se može učestvovati sa proznim radovima - najmanje dva, obima do dvije kucane stranice (font 12).
• Konkuriše se sa radovima koji ranije nijesu publikovani.
• Radovi se dostavljaju u štampanoj formi potpisani šifrom (ista šifra za radove jednog autora). U manjoj zatvorenoj koverti dati razrešenje šifre, broj telefona i adresu. Sve staviti u veću kovertu sa preciznom naznakom o uzrastu (tačan broj godina učesnika Konkursa omogućava objektivniju ocjenu radova). Koverte moraju biti zapečaćene i potpisane šifrom. Na koverti treba da stoji naznaka o namjeni: Za nagradu „Svitanje“2017.
• Radovi se dostavljaju poštom, na adresu: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“, 84210 Pljevlja, Trg 13. jul, poštanski fah 34.
Konkurs je produžen do 30. aprila 2017. godine, zbog malog broja prispjelih radova i biće ponovo objavljen na sajtu Biblioteke i u štampanim medijima.
Radove prispjele na Konkurs ocjenjivaće stručni žiri koji je imenovao Savjet Biblioteke.
Novčanom nagradom i diplomom nagradiće se po jedan prozni rad u svakoj uzrasnoj grupi.
Nagrađeni radovi biće objavljeni u „Ljetopisu“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, kao i na sajtu Biblioteke.
01.02.2017.
KONKURS ZA KNJIŽEVNU NAGRADU „SVITANJE“
Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“ iz Pljevalja raspisuje
VI KONKURS
za dodjelu nagrade „Svitanje“
namijenjenu proznom književnom stvaralaštvu mladih
Pravo učešća na Konkursu imaju mladi stvaraoci stalno nastanjeni u opštini Pljevlja, svrstani u dvije uzrasne kategorije:
- uzrast do 16 godina;
- uzrast od 16 do 25 godina.
• Na Konkursu se može učestvovati sa proznim radovima, najmanje dva, obima do dvije kucane stranice (font 12).
• Konkuriše se sa radovima koji ranije nijesu publikovani.
• Radovi se dostavljaju u štampanoj formi potpisani šifrom (ista šifra za radove jednog autora). U manjoj zatvorenoj koverti dati razrešenje šifre, broj telefona i adresu. Sve staviti u veću kovertu sa preciznom naznakom o uzrastu (tačan broj godina učesnika Konkursa omogućava objektivniju ocjenu radova). Koverte moraju biti zapečaćene i potpisane šifrom. Na koverti treba da stoji naznaka o namjeni: Za nagradu „Svitanje“2017.
• Radovi se dostavljaju poštom, na adresu: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“, 84210 Pljevlja, Trg 13. jul, poštanski fah 34.
Konkurs će biti otvoren od dana objavljivanja na sajtu Biblioteke i u štampanim medijima do 31. marta 2017. godine. Radove prispjele na Konkurs ocjenjivaće stručni žiri koji je imenovao Savjet Biblioteke.
Novčanom nagradom i diplomom nagradiće se po jedan prozni rad u svakoj uzrasnoj grupi. Nagrade će biti dodijeljene povodom 23. aprila, Svjetskog dana knjige.
Nagrađeni radovi biće objavljeni u „Ljetopisu“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, kao i na sajtu Biblioteke.
|
|
